U suradnji s Etnografskim muzejem Istre uskoro otvaramo umjetničko-antropološku izložbu “Ovo nije predmet”

Pazin, Kaštel 28.07.2022. u 20 sati

Sudjeluju: sugovornici iz Pule, Sesveta i Zagreba i umjetnici Vanja Babić, Ivan Faktor, Tomislav Gotovac, Marijan Molnar

Kustosice: Irena Bekić, Duga Mavrinac i Ivona Orlić

Postav izložbe: Vanja Babić

Grafičko oblikovanje i vizual: Rafaela Dražić

Obrada zvuka: Hrvoslava Brkušić

Prijevod na engleski jezik: Robertina Tomić

Izložba pokreće razgovor o sakupljanju kao činu prepoznavanja, vrednovanja i izdvajanja trivijalnih i svakodnevnih predmeta (šećer za kavu, kamenje, koverte i sl.), čija se vrijednost često poništava do granica „bespredmetnosti“, te muzejskih i kolekcionarskih predmeta koji, prolazeći kroz institucionalnu verifikaciju, prolaze procese prevrednovanja, od iznimne vrijednosti do negacije njihovog postojanja. 

Izložba „Ovo nije predmet“ nastala je u sklopu trogodišnjeg umjetničko-antropološkog projekta „Odbačeno: prilozi za studije vrijednosti“, koji istražuje fenomen vrijednosti te osobne i društvene mehanizme i procese kroz koje se vrijednost uspostavlja i mijenja, naglašavajući relacijsku i privremenu prirodu tih transformacija.

Na izložbi su predstavljeni predmeti iz fundusa Etnografskog muzeja Istre – Museo etnografico dell’Istria, privatnih zbirki sakupljača i umjetnički radovi koji tematiziraju sakupljanje ili su dio umjetničkih koncepata. Umjetnički koncepti (Vanja Babić, Ivan Faktor, Tomislav Gotovac i Marijan Molnar) zahvaćaju sakupljaštvo (sakupljanje kao praksa) u rasponu od govora o različitim aspektima fenomena kroz umjetnički rad, do osobne opsesije predmetima, njihovim gomilanjem, raspoređivanjem i sortiranjem. Izložba govori o osobnim, umjetničkim i institucionalnim praksama sakupljanja, čuvanja, klasifikacije i indeksiranja predmeta, njihovom preklapanju i razilaženjima, otvarajući prostor za ponovno promišljanje klasifikacijskih paradigmi.

Umjetničko-antropološko-kustoska suradnja, kao glavna metodološka linija u procesu osmišljavanja, pripreme i realizacije izložbe, ucrtana je i u njezinu poetiku. Temeljeći se na prepletanju i pokretanju dijaloga između izloženih umjetničkih radova i antropološkog terena, gradi nove naracije o starim (muzejskim) predmetima (poput čerme, frizerske haube ili predmeta u radu Marijana Molnara). Logikom obrnute reprezentativnosti, smještajući nevidljive predmete „iz pozadine“ – depoa muzeja ili privatnog kućnog prostora – ili naracije o njima u prvi plan, uspostavlja novu kvalitetu predmeta, koja se odmiče od zadane materijalnosti prema osjetilnom, emotivnom, neopisivom, simboličnom i pojedinačnom.

Izvrćući vidljivo i nevidljivo, unutarnje i vanjsko, službeno i privatno te institucionalno i pojedinačno, muzejski prostor i njegovi pozadinski mehanizmi djelovanja postaju mjesto promišljanja i propitivanja o vrijednom i bezvrijednom.